Pedeset godina Bogdana Žižića

Fifty Years of Bogdan Žižić

Pedeset godina Bogdana Žižića

15.06.2017

Motovunska nagrada Pedeset godina ove godine odlazi u ruke Bogdana Žižića, redatelja koji se i u veteranskim godinama bavi potisnutim kontroverzama društva, pa je tako u filmu Damnatio memoriae dokumentirao najsveobuhvatniju sliku uništenih spomenika pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu, a svojim se zadnjim filmom Jasenovački memento vratio temi ustaškog logora smrti, ovoga puta prikazujući kroniku zločina.

Pedeset godina, najstarija nagrada Motovun Film Festivala u njegovoj jubilarnoj godini dodijelit će se Bogdanu Žižiću, jednom od najvećih i najplodonosnijih dokumentarista i jednom od najnagrađivanijih domaćih filmskih autora uopće. Nagrada je to za izdržljivost unutar kinematografije koja nikad nije mazila svoju djecu, počast  cjeloživotnom maratonu ka zlatnom jubileju u uvjetima u kojima je osim ljubavi i strasti prema filmu, nužno imati i veliku snagu volje, a kontinuirani rad Bogdana Žižića duži od pola stoljeća, primjer je velike gladi za istinom u društvu u kojem povijesne činjenice vrlo lako bivaju izvrdane i odbačene.

Prije pedeset godina održana je premijera njegovog filma Jasenovac snimljenog tijekom pripreme otkrivanja spomenika žrtvama ustaškog logora, Cvijeta nade arhitekta Bogdana Bogdanovića, ali i godina u kojoj se Žižić vratio temi jasenovačkog logora potaknut stalnim pokušajima relativizacije počinjenih zločina. Snimljen bez intervjua i oslanjanja na svjedočanstva i umjesto toga stavljanjem naglaska na povijesne analize stručnjaka i vlastiti tekst, Jasenovački memento potresna je kronika masovnog zločina i važan dokument toliko potreban u vremenu alternativnih činjenica.

Rođen 1934. u Solinu, Žižić tek nakon završenog  studija prava odlučuje brakorazvodne parnice zamijeniti filmskom strukom i uskoro nakon zaposlenja u Zagreb filmu, 1964., snima svoj prvi film Poplava koji se i danas smatra jedinim potpunim dokumentom strašnog događaja koji je pogodio Zagreb. Žižić kasnije postaje jednim od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih redatelja, čiji kratki dokumentarni i igrani filmovi dobivaju nagrade na važnim međunarodnim festivalima, a njegova prva dva duga igrana filma – Kuća (1975.) i Ne naginji se van (1977.) - osvojila su Zlatne arene na festivalu u Puli zbog čega je ušao u domaću filmsku povijest kao jedini osvajač dvaju Velikih Zlatnih Arena za svoja dva dugometražna filma. Za glavnu ulogu u njegovom filmu Kuća, Zlatnom Arenom nagrađena je i Jagoda Kaloper, koja je time ostvarila jednu od prvih emancipatorskih rola unutar jugoslavenskog filma u kojem su žene dotada uvijek glumile ili majke ili ljubavnice ili prostitutke.

Tema represije, morala ratnih pobjednika i upitnost (ne)sjećanja, teme su koje oduvijek preokupiraju ovog barda dokumentarizma koji je i prvi ušao s kamerom na Goli otok, gdje je pratio i snimao svog velikog prijatelja Alfreda Pala, preživjelog iz nacističkih logora, ali i partizana koji je dvaput robijao na Golom otoku. Okupiran pitanjem sjećanja, snima film o uništavanju partizanskih spomenika, Damnatio memoriae, ali i biografski film o Vladi Gotovcu, velikom pjesniku i političaru, napravljenom iz intimističke perspektive s potresnim svjedočanstvom njegova robijanja u Staroj Gradiški.

S navikom nesuglasja s većinskim, Žižić devedesetih postaje nepoželjan na čelu Zagreb filma, u atmosferi prokazivanja koja je još jednom zahtijevala veliku izdržljivost, koju ovaj naš veliki redatelj i scenarist svakako posjeduje, a nagrada Pedeset godina slavi upravo tu ključnu osobinu potrebnu veteranu i maratoncu domaće kinematografije.

Nagrada Pedeset godina dodjeljuje se u suradnji s Hrvatskim društvom filmskih redatelja.