Maverick - Terence Davies
Biograf autsajdera, arhivar sjećanja
Njegovi filmovi nemaju čvrstu strukturu, nemaju zaplet, nemaju kronologiju i jedva da imaju dijaloge. A, opet, sve u njima funkcionira čudesno. Zaobišavši sva pravila, više od 30 godina Terence Davies bori se kako bi skromnim budžetima snimio namjerno nekonvencionalne, čarobno lijepe filmove o svemu i ničemu - o neuzvraćenoj ljubavi i potisnutoj žudnji, obiteljskim zlostavljačima i gubitku, razočaranju i boli, nježnosti i teroru, filtrirajući sve kroz osobnu i / ili kolektivnu memoriju.
Jedan je od najcjenjenijih autora današnjice, čiji je rad višestruko nagrađivan, rođen je 1945. u Liverpoolu kao najmlađe dijete u velikoj radničkoj obitelji. Izložen nasilju kod kuće i u školi, napušta školu sa 15 godina, kvalificiran za malo što osim da u životu bude žrtva. Deset godina radi kao činovnik i knjigovođa u računovodstvenoj tvrtki, no 1971. upisuje glumu na Coventry School of Drama. Tamo piše scenarij za "Djecu", kratki crno-bijeli film. Potom odlazi u Nacional Film School gdje kao diplomski rad 1980. režira "Bogorodicu i dijete", a tri godine kasnije snima "Smrt i preobražaj", skicirajući od djetinjstva do ruba smrti biografiju muškarca koji se bezuspješno pokušava pomiriti sa svojom homoseksualnošću.
U tim filmovima Davies tiho sazrijeva gradeći svoju poetiku u kojoj se kamere gotovo ne pomiču, glumci gotovo ne glume i sve izgleda manje kao film a više kao fotografija. Ova tri kratka i srednja metra čine rijetko prikazivanu, ali moćnu "Trilogiju Terencea Daviesa", u kojoj se bavi zabranjenom seksualnošću, katoličanstvom, nasiljem, gubitkom, djetinjstvom i smrću, i kojom se na kinematografsku mapu svijeta krajem 20. stoljeća ucrtava kao jedan od najoriginalnijih britanskih filmskih autora.
U "Trilogiji" i dvama filmovima koji slijede, "Udaljeni glasovi, mrtve prirode" (1988.) i "U smiraj dugog dana", nastavlja kopati kroza slojeve svog odrastanja u Liverpoolu i rekonstruira djetinjstvo i mladost u radničkoj četvrti četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Njegov alter-ego, u kasnijim filmovima nazvan Robert Tucker, pobožan je, sramežljiv i introvertiran mladić, čiji učitelji i vršnjaci tretiraju to kao znak psihičke zaostalosti i maltretiraju ga. Obitelj traumatizira nasilan i sadistički otac koji zlostavlja sestre i majku, najvažniju osobu u njegovu životu. Drugi je uzrok nesreće njegova homoseksualnost. Bol je još jača zbog strogog katoličkog odgoja, u crkvi prije Drugog vatikanskog koncila, i on vjeruje da je homoseksualnost najveći mogući grijeh.
Ipak, kao kroničar trauma i veselja, svoju prošlosti obnavlja s nostalgijom i ljutnjom. "U smiraju dugog dana" nasilni otac umire, disfunkcionalna obitelj otkriva mir, a Davies film. Četiri godine živi ekstatično sretan, ali u školi ga melje novi ciklus zlostavljanja. Krojeći od dva osnovna, ali najmanje opipljiva i potpuno eterična filmska materijala – vremena i pamćenja – Davies je osmislio jedinstveni mozaični filmski jezik kombinirajući fragmentiranu narav sjećanja i djelomično znanje svojih mladih protagonista. Sjećanja iz djetinjstva su trenuci izvan vremena, složeni u simfonijski kolaž koji prije vodi emocionalna logika nego zaplet.
No, u jadu ovog najvećeg proustovca među redateljima, radnička sredina poslijeratne Britanije, koja je obično povezana s naturalističkim sivilom, dobiva veličanstvene boje i dostojanstvene kadrove, Mahlera i Nata Kinga Colea, utišano ushićenje i ekstazu koji stalno pritežu uteg tuge. Umjesto korištenja glatke naracije, uvlači nas u kompoziciju labavo povezanih epizoda, bez dominantne priče. Pokretne slike ponekad zamjenjuju izblijedjele fotografije prenoseći dojam uspomena zamrznutih u vremenu i ističući razliku između stvarnosti i prošlosti koje se prisjećamo. Njegova kamera ublažava oštre rubove predmeta, u blagoj sepiji oni postaju samo sjene na zidu ili podu. Takva tehnika sugerira da djeca – likovi iz kojih promatramo svijet u svim njegovim filmovima osim u "Kući veselja" - imaju naviku pretjeranog interpretiranja činjenica i miješanja istine s fikcijom.
Godine 1984. Davies objavljuje roman "Hallelujah Now", na temelju svojih sjećanja na liverpoolske dane, a onda se okreće tuđem autobiografskom gradivu snimajući "The Neon Bible" (1994.), porema romanu koji je u tajnosti napisao John Kennedy Toole kad mu je bilo šesnaest godina, ali koji s Daviesovim radom dijeli tematsku, stilsku i ideološku sličnost.
U "Kući mirte" (2000.) Davies odlazi dalje od vlastite opsesije djetinjstvom. Baziran, kao Scorsesevo "Doba nevinosti" (1993.), na romanu Edith Wharton, film istražuje borbu pojedinca s kulturom. Nakon adaptacija književnih djela, Davies se ponovno vraća, čini se posljednji put, u Liverpool snimajući film "O vremenu i gradu", koji slaže od starih arhivskih materijala, briljantno ih osvjetljujući glazbom Sibeliusa, Brucknera, Mahlera, rumunjskog kompozitora Popescua Branestija, vodeći nas svojim komentarima, citatima T. S. Eliota, Waltera Raleigha i Biblije. Među svim tim teškim slojevima, njegove uspomene na grad djetinjstva žilave su i sirove. Pratit ćemo, primjerice, scene na ulici u Liverpoolu četrdesetih: dječak koji dostavlja mlijeko na biciklu, žena koja pali vatru, muškarac koji se brije, kućanica koja riba stubište, djeca koja trče prema igralištu… U sve te male, obične, svakodnevne radnje Davies unosi dostojanstvo.
Hipnotiziran sjećanjima, za potrebe ovog filmskog eseja pregledao je kilometre arhivskih filmova kako bi aktivirao svoju suptilnu memorijsku banku i pronašao momente koji zvone u istom timbru. Primjerice, u filmu postoje snimke žena koje nose snopove vreća opranog rublja na glavi. "Pomislio sam - da, sjećam se kako je kuća izgledala prazno kad je bio dan pranja, jer zavjesa nije bilo", rekao je u jednom intervju.
Jedan je novinar komentirao kako je "O vremenu i gradovima" film u kojem Dylan Thomas susreće Sex Pistolse, usporedba koju bi Davies svakako mrzio. On, naime, otvoreno prezire pop muziku i Beatlesima je u filmu posvetio samo par sekundi. Njega ne zanima sentimentalna nostalgija niti društvena povijest i oblikuje nimalo dvodimenzionalni Liverpool: on nas vodi dalje od turističkih vinjeta, Beatlesa i "You"ll Never Walk Alone". Bijesan je na "fosilnu monarhiju" (krunidbu i vjenčanje kraljice naziva početkom Betty Windsor showa) i Crkvu. Radničku klasu nekad industrijskog Liverpoola, kojeg je pojeo prosperitet novog doba, ne oslikava niti kao socijalni problem niti kroz humoristične stereotipe.
Postoji trenutak u "Vremenu i gradu" u kojem starica navodi sve nevolje koje je pretrpjela, a zatim zahvaljuje Bogu. Slušamo sirovi psalam koji vapije u nebo.
"Vrijeme i grad" je njegov prvi dokumentarni film, ali je ideja, kako kaže, bila da napravi kontrast grada koji je poznavao i onakvog kakav je postao. Zadivljujuće je njegovo preciozno oko i sposobnost da izabere najelokventniju vizualnu sekvencu i složi zvuk i sliku u nježnu i oporu ariju tuge i prijezira.
"Imam vrlo dobru emocionalnu memoriju", reći će u jednom intervjuu. "Pamtim ne samo ono što sam vidio, nego i ono što sam čuo. Kad imate deset godina, nitko s vama ne govori, pa stalno slušate."
Za pop kulturu nema simpatija i u njegovu privatnom panteonu su Šostaković, Brahms, Bruckner, Shakespeareovi soneti, Vermeer, stari hollywoodski mjuzikli... Čitajući Čehovljeva "Ujaka Vanju", zna se rasplakati. Prezire i svoju homoseksualnost. "Mrzim biti gay", rekao je jednom. "To je uništilo moj život." U 22. godini je odbacio katoličanstvo kao laž.
Spasilo ga je kino. Prvi film koji je pogledao bio je "Singing in the Rain" i potpuno ga je opčinio. Nikad nije puno zaradio od svojih filmova. On nije pokušavao samo snimiti film, nego pokušava vratiti ono što je izgubio.
Jednom su ga pitali što je htio postići filmom. Odgovorio je: "Iako sam vrlo pesimistična osoba, vjerujem da je vrijedno nastojati biti bolja osoba. Bolja - ne bolje od - to je samo taština."
Retrospektiva Terencea Daviesa prikazuje u suradnji s British Councilom.
Djeca (UK 1976., black & white, 46 min), Smrt i preobraženje (UK, 1983., Black & white, 26 min), Bogorodica s djetetom (UK, 1980., black & white, 30 min)
Redatelj: Terence Davies
Udaljeni glasovi, mrtve prirode
Velika Britanija, 1988, 84 min
Redatelj: Terence Davies
Velika Britanija, 1992, 85 min.
Redatelj: Terence Davies
Velika Britanija, 2008, 74 min
Redatelj: Terence Davies
