POEZIJA BEZ KRAJA

ENDLESS POETRY

POESÍA SIN FIN, Čile, Japan, Francuska, 2016., 128'
 

Scenarij i režija: Alejandro Jodorowsky
Direktor fotografije: Christopher Doyle
Montaža: Maryline Monthieux
Glazba: Adan Jodorowsky
Uloge: Adan Jodorowsky, Pamela Flores, Brontis Jodorowsky, Lenadro Taub, Alejandro Jodorowsky, Jeremias Herskovits, Julia Avedano
Producenti: Alejandro Jodorowsky, Moises Cosio, Abbas Nokhasteh, Takashi Asai, Xavier Guerrero Yamamota
Produkcijske kuće: Le Soleil Films, Operizor, Satori Films
Festivali, nagrade: Cannes FF, Directors' Fortnight

 

Kroz autobiografski objektiv Alejandra Jodorowskog, Poezija bez kraja govori o umjetnikovoj čileanskoj mladosti, kada se oslobodio svih dotadašnjih ograničenja i odvojio od obitelji te kada je upoznao najistaknutije čileanske boemske umjetnike četrdesetih godina prošlog stoljeća: Enriquea Lihna, Stellu Diaz Varin, Nicanora Parru... U njihovom se društvu inspirirao ljepotom postojanja i zajedno s njima istraživao život, autentičan i slobodan. Kao posveta čileanskoj umjetničkoj baštini, Poezija bez kraja ujedno je i oda potrazi za ljepotom i unutarnjom istinom kao univerzalnom istinom koja zauvijek može promijeniti čovjekov život.
 

Alejandro Jodorowsky (1929, Tocopilla, Čile) scenarist, redatelj, glumac, pantomimičar, crtač stripova, pjesnik, skladatelj i glazbenik. Nakon što se preselio u Francusku pa u Meksiko, 1967. godine snima svoj prvi film Fando i Lis, koji je prouzročio veliki skandal u zemlji i bio zabranjen. Njegov prvi veliki uspjeh bio je El Topo (1970), a tri godine poslije snima Svetu goru, nakon koje postaje prepoznatljiv po svom osebujnom stilu punom nadrealnih elemenata. Gešnje produkcije njegove filmske adaptacije Dine Franka Herberta jedna je od epizoda iz povijesti filma oko koje se pletu bezbrojne legende. Široki spektar umjetnika, od Petera Gabriela do Nicolasa Windinga Refna ističu Jodorowskog kao svoj formativni uzor, dok istodobno Jodorowski okuplja sljedbenike kao duhovni guru, uspostavljajući vlastitu spiritualnu tehniku koju zove „psihošamanizam“.